Zašto stranci dolaze u BiH – a mi bježimo iz nje?

Oni dolaze, mi odlazimo

U posljednjih nekoliko godina, Bosna i Hercegovina je postala neobično privlačna destinacija za strance. Neki dođu kao turisti, pa se zadrže. Drugi dođu slučajno – i ostanu zauvijek. Dok oni pakuju kofere da bi došli ovdje, mi ih pakujemo da bismo otišli.

Zvuči kao paradoks, ali možda je baš u toj razlici skrivena prava slika o nama – i njima.

Šta vide oni što mi ne vidimo?

„Nigdje nisam osjetio ovakvu toplinu ljudi“, kaže Thomas iz Njemačke, koji već dvije godine živi u Sarajevu. „Nema stresa kao u Berlinu. Ljudi imaju vremena, razgovaraju, nasmijani su. I kafa traje satima – to je luksuz.“

Lucie iz Francuske preselila se u Mostar zbog, kako kaže, „sunca, pogleda i duše koju ova zemlja ima“. Planinari po Prenju, kupuje povrće na pijaci, naučila je da pravi pitu. Njeni prijatelji joj ne vjeruju kad im kaže da živi u Bosni. I da je sretna.

Za mnoge strance, BiH je skriveni dragulj: priroda koja oduzima dah, cijene koje su za njih više nego povoljne, život koji nije trka, nego šetnja. A šetnja je, kako kažu, zdravija.

A šta mi radimo?

Pokušavamo da odemo. Sanjamo o Irskoj, Njemačkoj, Kanadi. Nije to zbog toga što ne volimo Bosnu – volimo je, možda i više nego iko. Ali nas umara. Umara nas čekanje, birokratija, političke igre, osjećaj da se vrtiš u krug. Umara nas to što posao ne znači i sigurnost. Što se „veze“ i dalje više cijene od znanja. Što talenti odlaze jer ovdje nemaju gdje da rastu.

„Voliš je, a ona te guši“, kaže jedan mladić iz Tuzle koji već planira odlazak u Austriju. „Imaš sve – ali ništa.“

Gdje se izgubila ljubav?

I tako, dok mi u tišini gasimo svjetla, drugi ih pale. Vide ono što smo mi zaboravili: da je burek na papiru u 2 ujutro bogatstvo. Da planina iza kuće nije obična šuma nego sloboda. Da razgovor sa komšijom vrijedi više od hiljadu online „lajkova“.

Možda nam samo trebaju njihove oči da ponovo vidimo našu vrijednost. Možda smo predugo gledali u ono što ne valja, zaboravivši da i dalje ima toliko toga što vrijedi.

Zaključak: Ovdje, uprkos svemu

Bosna i Hercegovina jeste komplikovana. Ali je i nevjerovatna. I ne treba da bježimo glavom bez obzira, nego srcem koje zna zašto ostaje – ili zašto se vraća.

Jer ponekad, kad stranci kažu da imamo nešto posebno, možda bi trebalo da ih poslušamo. Ne zbog njih – nego zbog sebe.