Hanadi iz Donje Jablanice: “Kćerka koju nikad nisam upoznala spasila mi je život”

Hanadi Maslo, 28-godišnjakinja iz Donje Jablanice, preživjela je strašnu tragediju tokom poplava kada je u osmom mjesecu trudnoće izgubila svoju bebu, dok se borila s bujicom i muljem u ruševinama porodične kuće. Danas vjeruje da joj je upravo ta još nerođena djevojčica pomogla da preživi najgoru noć njenog života.

Hanadi se s mužem Alenom privremeno vratila iz Hrvatske, gdje su živjeli i radili, kako bi posjetili njegovu porodicu u BiH. U noći 4. oktobra snažno nevrijeme pogodilo je njihovo selo, a kiša i voda nezaustavljivo su prodirale u kuću. U samo nekoliko minuta, cijeli dom bio je ispunjen vodom i muljem, a Hanadi, trudna i uplašena, bila je pritisnuta uz plafon.

“Osjetila sam ogroman pritisak u stomaku i znala sam… To je to. Počela sam izgovarati šehadet, mislila sam da je kraj”, prisjeća se.

Uslijed rušenja kuće, voda je raznijela članove porodice, ali Hanadi je nekim čudom ostala živa. Satima se pokušavala domoći zaklona, uprkos povredama – slomljenim rebrima i hladnoći koja je paralizirala svaki pokret.

“Vidjela sam lampe u daljini, ali nisam mogla ni viknuti. Tri rebra su mi bila slomljena, plućna maramica probijena, nisam imala snage”, kaže.

U zoru su je pronašle komšije i prevezle u bolnicu u Mostaru, gdje je hitno operisana. Nažalost, bebu nije uspjela upoznati: “Nisam je vidjela, nisam je dodirnula, ništa…”

Iako su ona i suprug preživjeli, kuće više nema. Od temelja nije ostalo ništa. Danas planiraju novi život u Mostaru, daleko od mjesta tragedije.

Bez sistemske podrške

Prošlo je više od tri mjeseca od katastrofalnih poplava, a Hanadi i njen suprug nisu dobili nikakvu konkretnu pomoć od državnih institucija. Dok se građani i organizacije poput Pomozi.ba trude da pomognu, institucije izostaju.

“Ni dokumente nam niko nije nadoknadio. Sve smo morali ponovo vaditi o svom trošku – lične, vozačke, sve. A donacije su se skupljale, stotine hiljada maraka… Gdje je to?”, pita Hanadi s gorčinom.

U Jablanici i dalje nema organizovane podjele pomoći. I dok Hanadi nosi ožiljke tragedije, bori se da krene ispočetka, nadajući se da će država konačno okrenuti lice prema onima koji su ostali bez svega.