Majčina Samoća

U selu negdje podno Grmeča, u staroj, trošnoj kući, živjela je nana Ajša. Godine su joj savile leđa, ruke ispucale od rada, a oči umorne od čekanja. Imala je troje djece – Mehmeda, Amelu i Jusufa. Nekad su trčali po avliji, smijali se, a ona bi im nosila vruće pogače iz starog šporeta.

Ali vremena su se promijenila. Djeca su otišla, prvo Mehmed u Njemačku, zatim Amela u Austriju, a Jusuf u Sloveniju. “Samo dok se snađemo, majko, pa ćemo doći,” govorili su svaki put kad bi krenuli. Prvo su dolazili svake godine, pa svake druge, pa su onda počeli slati pare i govoriti da nemaju vremena.

Ajša je svake godine za Bajram prostirala novi čisti čaršaf na njihovim posteljama. Spremao se stol, ali na njemu su tanjiri ostajali netaknuti. Komšije su dolazile da je obiđu, ali ona je uvijek govorila: “Moji će doći, samo da poslože stvari.” Govorila je to i prošle, i pretprošle godine, i prije deset godina.

Njena soba bila je hladna, zidovi su požutjeli, a prozori su škripali na vjetru. Nije se žalila, samo bi ponekad sjela kraj peći, zagledala se u stari sat na zidu i šapatom rekla: “Vrijeme je, djeco moja, majka vas čeka.”

Jedne noći, komšija Mustafa primijetio je da dim iz njene kuće već danima ne izlazi iz dimnjaka. Pokucao je na vrata, ali ih niko nije otvorio. Kad je ušao, zatekao je Ajšu kako sjedi u svojoj stolici, s osmijehom na licu, a u rukama stara, izlizana fotografija njene djece.

Na stolu je bio Bajramski sofraluk. I tri tanjira. Prazna.

Kad su djeca došla na dženazu, plakali su nad majčinim mezarom. Prvi put nakon toliko godina svi su bili zajedno. Ali ona ih više nije čekala.