Prevarila sam ga i ne tražim opravdanje, ali želim ispričati zašto.

U vezi smo bili skoro četiri godine. Sve je počelo kao bajka – mnogo smijeha, podrške, planiranja budućnosti. On je bio moj oslonac, osoba kojoj sam sve pričala. Ali s vremenom, ta bliskost je počela blijediti. Nije bilo svađa, ništa dramatično – samo tišina. Postali smo cimeri koji funkcionišu na autopilotu. On je bio preumoran od posla, ja frustrirana jer više nismo pričali ni kao prijatelji, a kamoli partneri.

Tada sam upoznala nekoga na poslu. Isprva ništa posebno – kolega s kojim sam dijelila pauze i šale. No, počela sam primjećivati da jedva čekam te razgovore. Osjećala sam se viđena, slušana. Ne zaljubljena – nego živa.

Preljuba se dogodila jednom. Ne planirano, ne isforsirano. Bila je to kombinacija slabosti, trenutka i emocionalnog kaosa. Nisam htjela razbiti sve što sam imala kod kuće, ali sam već bila slomljena iznutra.

Nakon toga, osjećaj krivice me pojeo. Nisam mu odmah rekla. Hodala sam kao sjena nekoliko sedmica, sve analizirajući. Na kraju sam sjela i priznala.

Plakao je. Prvi put sam ga vidjela tako. Ne iz bijesa, nego iz razočaranja. Rekao je da mu nisam ukrala samo povjerenje – nego i sliku koju je imao o nama. I bio je u pravu.

Danas više nismo zajedno. Nismo neprijatelji, ali nismo ni prijatelji. Ne tražim opravdanje za ono što sam učinila. Znam da sam pogriješila. Ali želim da ljudi znaju – prevara nije uvijek stvar požude. Nekad je to vapaj da te neko vidi, čuje, osjeti. I da, to nije izgovor, ali je često istina.