U njegovoj kući bila je javna kuća, a on to nije znao! Nihada žena varala sa pola sela!

Nihadova tišina nakon oluje: “Samo sam htio biti čovjek”

Na kraju makadamskog puta, tamo gdje civilizacija ustupa mjesto prirodi, u sjeni šuma Babine Luke, svoj mir je pronašao Nihad Kešetović. Njegov dom je skromna kuća, okružena zelenilom i šutnjom koju povremeno naruši samo lavež psa ili škripa starih pedala na biciklu. U toj tišini, kaže, prvi put zaista diše.

Život koji je ostavio iza sebe bio je daleko od mirnog. Dvadeset godina provedenih u braku, roditeljstvu, svakodnevici – sve se raspalo jednim papirom. DNK nalaz koji je potvrdio njegove sumnje: djeca koju je odgajao nisu njegova. „Znao sam da nešto nije u redu, ali nisam želio vjerovati“, priča Nihad.

Zdravstveni problemi – tromboza, Parkinson, srčani udar – bili su prvi znakovi da njegovo tijelo ne može začeti potomstvo. No, istina je izašla na vidjelo tek kada se odvažio na test očinstva. Onaj što je trebao donijeti razjašnjenje, donio je slom.

„Godinama sam radio, trudio se, bio posvećen porodici, dok se iza mojih leđa odvijala druga stvarnost. U mom domu, zapravo nisam bio gospodar svog mira – tamo su dolazili drugi muškarci. Osjećao sam se kao stranac u vlastitom životu“, govori tiho, bez gorčine, ali s tugom u glasu.

Nihad je želio tiho riješiti stvari – razvod, prodaja kuće, odlazak. Ali bivša supruga je imala drugačije planove. Kada je sve izašlo u javnost, uslijedili su sudski procesi, borbe za imovinu, bolna svjedočenja, pa čak i optužbe od strane djece koje je odgajao.

„Na sudu su govorili protiv mene. Djeca koja su me zvala ‘tata’. To me slomilo. Tada sam odlučio da više ništa ne krijem. Ako me moj grad osuđuje, neka barem zna zašto sam otišao.“

Nakon razvoda, napustio je sve. Grad, poznate ljude, uspomene. Otišao je tamo gdje ga niko ne poznaje i gdje niko ne postavlja pitanja. Babina Luka je postala njegovo utočište. Tamo je upoznao Nadu – ženu s kojom danas dijeli tišinu, baštensko povrće i pokoju kap infuzije u bolnici. Svakih petnaest dana odlazi na terapije zbog rijetke bolesti krvi, ali kaže da nikada nije bio slobodniji.

„Ovdje nema prodavnice, ni doktora blizu, ali ima mira. A kad ostaneš samo s tišinom, shvatiš koliko ti je toga zapravo bilo nepotrebno.“

Djeca su postala samo formalnost – kontakt postoji tek kad treba potpisati neki dokument. Emotivno, nestali su onog dana kad su mu rekli da nije njihov otac. Ali Nihad ne nosi mržnju. „Oprostio sam – zbog sebe. Jer da nisam, to bi me iznutra pojelo. Ali zaboraviti ne mogu.“

Danas ima psa koji ga prati gdje god krene, baštu koju njeguje s ljubavlju i Nadu koja zna kad treba šutjeti, a kad ga zagrliti. Na vratima bivše kuće ostavio je poruku: „Ako mi uzmeš i fening, Bog ti bio na pomoći.“

Život mu je ostavio mnogo rana, ali u ovoj tišini, daleko od svega, Nihad više ne traži priznanje. Traži samo ono što je cijelog života želio biti – čovjek.